Afirmacija novih dizajnerskih imena u našoj sredini posljednjih je godina često bila povezana s uspjehom na velikim kolektivnim izložbama koje se u Hrvatskoj održavaju sa sve većom redovitošću. Za brzi uspon prvog naraštaja diplomanata zagrebačkog Studija dizajna bile su, primjerice, iznimno važne prve dvije izložbe Hrvatskog dizajnerskog društva i 34. zagrebački salon, izložbe snažno obilježene smjenom generacija i konstrukcijom nove estetske paradigme. Pojava velikog broja kvalitetnih autora u iznenađujuće kratkom vremenu bila je rezultat otvaranja novih visokoškolskih ustanova za dizajn, ali i jedinstvenog ozračja dizajnerskog aktivizma izraženog formalnim eksperimentima u oblikovanju časopisa za kulturu 1990-ih, u kojima je većina najistaknutijih predstavnika ove generacije započela svoj profesionalni put. Specifičnost okolnosti dala je u to vrijeme slutiti da je riječ o neponovljivom slučaju, te da će biti potrebno pričekati barem desetljeće prije no što će se pojaviti značajna nova imena i jezik koji će nadomjestiti geometrijsku redukciju oko koje se hrvatski dizajnerski establišment konsolidirao na prijelazu tisućljeća.